Kanizsai I. István: Różnice pomiędzy wersjami

Z Felczak story
Przejdź do nawigacji Przejdź do wyszukiwania
Linia 42: Linia 42:
 
  <small><small>Bio je sin Lovre († 1330.), [[varaždin]]skog [[županija|župana]] i kaštelana [[Nagykanizsa|Nagykanizse]]. Spominje se u izvorima od [[1330.]] godine. Godine [[1343.]] spominje se kao [[kanonik]] lektor Bačkoga kaptola i kao pratitelj kralja [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I.]] (1342.-1382.) na putu u [[Italija|Italiju]], a [[1347.]] godine kao [[prepozit|prepošt]] u [[Budim]]u. Za zagrebačkog biskupa izabran je i potvrđen [[1356.]], a posvećen [[1357.]] godine.<ref>[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9578 Stjepan Kaniški - Hrvatski biografski leksikon]</ref> </small></small>
 
  <small><small>Bio je sin Lovre († 1330.), [[varaždin]]skog [[županija|župana]] i kaštelana [[Nagykanizsa|Nagykanizse]]. Spominje se u izvorima od [[1330.]] godine. Godine [[1343.]] spominje se kao [[kanonik]] lektor Bačkoga kaptola i kao pratitelj kralja [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I.]] (1342.-1382.) na putu u [[Italija|Italiju]], a [[1347.]] godine kao [[prepozit|prepošt]] u [[Budim]]u. Za zagrebačkog biskupa izabran je i potvrđen [[1356.]], a posvećen [[1357.]] godine.<ref>[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9578 Stjepan Kaniški - Hrvatski biografski leksikon]</ref> </small></small>
  
Był w Zadarze w 1358 r. wśród wybitnych ludzi, którzy poprzysięgli pokój z Wenecjanami i dalej służył jako wysłannik króla wraz z sędzią królewskim [[Szécsi I. Miklós|Nicolą Széchym]] w Wenecji, aby złożyć przysięgę pokoju u weneckich obywateli. W 1362 został mianowany namiestnikiem w Slawonii,  a w 1364 r. przewodniczył parlamentowi chorwackiemu w Zagrzebiu i zgromadzeniu powiatowemu w Kriżewci. Za swoje zasługi król nadał mu majątki Ebergőc i Dág w powiecie Sopron, a w 1366 r. przyznał Istvánowi i jego bratu [[Kanizsai I. János|János]] († 1369/70) majątek Gostović z kościołem św. Laurentego w okręgu Križevci. W tym samym roku został aresztowany na rozkaz papieża Urbana V. (1362–1370) i ​​przewieziony do Awinionu. W następnym roku został uniewinniony ze wszystkich zarzutów i otrzymał tytuł biskupa, ale nie stanowisko gubernatora Slawonii. Zyskał pełne uniewinnienie od króla w 1370 r., kiedy to jego majątek potwierdził[[I. Lajos| Ludwik I]]. [2]
+
Był w [[Zadar]]ze w 1358 r. wśród wybitnych ludzi, którzy poprzysięgli pokój z Wenecjanami i dalej służył jako wysłannik króla wraz z sędzią królewskim [[Szécsi I. Miklós|Nicolą Széchym]] w Wenecji, aby złożyć przysięgę pokoju u weneckich obywateli. W 1362 został mianowany namiestnikiem w Slawonii,  a w 1364 r. przewodniczył parlamentowi chorwackiemu w Zagrzebiu i zgromadzeniu powiatowemu w Kriżewci. Za swoje zasługi król nadał mu majątki Ebergőc i Dág w powiecie Sopron, a w 1366 r. przyznał Istvánowi i jego bratu [[Kanizsai I. János|János]] († 1369/70) majątek Gostović z kościołem św. Laurentego w okręgu Križevci. W tym samym roku został aresztowany na rozkaz papieża Urbana V. (1362–1370) i ​​przewieziony do Awinionu. W następnym roku został uniewinniony ze wszystkich zarzutów i otrzymał tytuł biskupa, ale nie stanowisko gubernatora Slawonii. Zyskał pełne uniewinnienie od króla w 1370 r., kiedy to jego majątek potwierdził[[I. Lajos| Ludwik I]]. [2]
  
 
  <small><small>Bio je [[1358.]] godine u [[Zadar|Zadru]] među odličnicima koji su prisegnuli na mir s [[Mletačka Republika|Mlečanima]], a išao je i kao kraljev izaslanik, zajedno sa sucem kraljevskoga dvora [[Nikola Széchy|Nikolom Széchyjem]] u [[Venecija|Veneciju]] kako bi od [[dužd]]a i [[Mlečani|mletačkih građana]] ishodio prisegu na mir. Imenovan je [[1362.]] banskim namjesnikom u [[Slavonija|Slavoniji]] te je [[1364.]] godine predsjedao [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]] u [[Zagreb]]u i županijskoj skupštini u [[Križevci]]ma. Za zasluge kralj mu je darovao posjede Ebergőc i Dág u Županiji Sopron, a [[1366.]] godine dodijelio je Stjepanu i njegovu bratu ''Ivanu'' († 1369./70.) posjed [[Gostović]] s crkvom sv. Lovre u [[Križevačka županija|Križevačkoj županiji]]. Iste godine je uhićen po nalogu [[papa|pape]] [[Urban V.|Urbana V.]] (1362.-1370.) i odveden u [[Avignon]]. Sljedeće je godine oslobođen svih optužbi i vraćena mu je biskupska čast, ali ne i položaj banskog namjesnika. Punu kraljevu milost stekao je do [[1370.]] godine, kad mu je Ludovik I. potvrdio sve posjede.<ref>[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9578 Stjepan Kaniški - Hrvatski biografski leksikon]</ref> </small></small>
 
  <small><small>Bio je [[1358.]] godine u [[Zadar|Zadru]] među odličnicima koji su prisegnuli na mir s [[Mletačka Republika|Mlečanima]], a išao je i kao kraljev izaslanik, zajedno sa sucem kraljevskoga dvora [[Nikola Széchy|Nikolom Széchyjem]] u [[Venecija|Veneciju]] kako bi od [[dužd]]a i [[Mlečani|mletačkih građana]] ishodio prisegu na mir. Imenovan je [[1362.]] banskim namjesnikom u [[Slavonija|Slavoniji]] te je [[1364.]] godine predsjedao [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]] u [[Zagreb]]u i županijskoj skupštini u [[Križevci]]ma. Za zasluge kralj mu je darovao posjede Ebergőc i Dág u Županiji Sopron, a [[1366.]] godine dodijelio je Stjepanu i njegovu bratu ''Ivanu'' († 1369./70.) posjed [[Gostović]] s crkvom sv. Lovre u [[Križevačka županija|Križevačkoj županiji]]. Iste godine je uhićen po nalogu [[papa|pape]] [[Urban V.|Urbana V.]] (1362.-1370.) i odveden u [[Avignon]]. Sljedeće je godine oslobođen svih optužbi i vraćena mu je biskupska čast, ali ne i položaj banskog namjesnika. Punu kraljevu milost stekao je do [[1370.]] godine, kad mu je Ludovik I. potvrdio sve posjede.<ref>[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9578 Stjepan Kaniški - Hrvatski biografski leksikon]</ref> </small></small>

Wersja z 15:56, 12 gru 2019

Kanizsai I. István (łac. Stephanus de Kanisa de genere Ossl, chor. (Stjepan Kaniški (Kanižaj)) (*bd-† Zagrzeb, 1375), węgierski szlachcic z rodu Osl, biskup zagrzebski (1356-1375) jako Stjepan III. oraz ban całej Slawonii (1362–1366).

Stjepan Kaniški (Kanižaj) (lat. Stephanus de Kanisa de genere Ossl, mađ. Kanizsai István) (? — Zagreb, 1375.), ugarski velikaš iz plemićkog roda Osl, zagrebački biskup (1356.-1375.) kao Stjepan III. i banski namjesnik (1362.-1366.). 

Biografia

Był synem Lovry († 1330), burmistrza Varaždina i zamku Nagykanizsa. Jest wspomniany w źródłach z 1330 roku. W 1343 r. został wymieniony jako kanonik kapituły Bačkog oraz jako towarzysz króla Ludwika I (1342–1382) w drodze do Włoch, a w 1347 r. jako prepozyt w Budzie. Został wybrany i zatwierdzony biskupem Zagrzebia w 1356 r. i konsekrowany w 1357 r. [1]

Bio je sin Lovre († 1330.), varaždinskog župana i kaštelana Nagykanizse. Spominje se u izvorima od 1330. godine. Godine 1343. spominje se kao kanonik lektor Bačkoga kaptola i kao pratitelj kralja Ludovika I. (1342.-1382.) na putu u Italiju, a 1347. godine kao prepošt u Budimu. Za zagrebačkog biskupa izabran je i potvrđen 1356., a posvećen 1357. godine.[1] 

Był w Zadarze w 1358 r. wśród wybitnych ludzi, którzy poprzysięgli pokój z Wenecjanami i dalej służył jako wysłannik króla wraz z sędzią królewskim Nicolą Széchym w Wenecji, aby złożyć przysięgę pokoju u weneckich obywateli. W 1362 został mianowany namiestnikiem w Slawonii, a w 1364 r. przewodniczył parlamentowi chorwackiemu w Zagrzebiu i zgromadzeniu powiatowemu w Kriżewci. Za swoje zasługi król nadał mu majątki Ebergőc i Dág w powiecie Sopron, a w 1366 r. przyznał Istvánowi i jego bratu János († 1369/70) majątek Gostović z kościołem św. Laurentego w okręgu Križevci. W tym samym roku został aresztowany na rozkaz papieża Urbana V. (1362–1370) i ​​przewieziony do Awinionu. W następnym roku został uniewinniony ze wszystkich zarzutów i otrzymał tytuł biskupa, ale nie stanowisko gubernatora Slawonii. Zyskał pełne uniewinnienie od króla w 1370 r., kiedy to jego majątek potwierdził Ludwik I. [2]

Bio je 1358. godine u Zadru među odličnicima koji su prisegnuli na mir s Mlečanima, a išao je i kao kraljev izaslanik, zajedno sa sucem kraljevskoga dvora Nikolom Széchyjem u Veneciju kako bi od dužda i mletačkih građana ishodio prisegu na mir. Imenovan je 1362. banskim namjesnikom u Slavoniji te je 1364. godine predsjedao Hrvatskom saboru u Zagrebu i županijskoj skupštini u Križevcima. Za zasluge kralj mu je darovao posjede Ebergőc i Dág u Županiji Sopron, a 1366. godine dodijelio je Stjepanu i njegovu bratu Ivanu († 1369./70.) posjed Gostović s crkvom sv. Lovre u Križevačkoj županiji. Iste godine je uhićen po nalogu pape Urbana V. (1362.-1370.) i odveden u Avignon. Sljedeće je godine oslobođen svih optužbi i vraćena mu je biskupska čast, ali ne i položaj banskog namjesnika. Punu kraljevu milost stekao je do 1370. godine, kad mu je Ludovik I. potvrdio sve posjede.[2] 

Przypisy

Vanjske poveznnice

Kanizsai I. István
Stjepan I. Kaniški

Biskup Zagrzebia
Ban całej Slawonii
Plik:Coa Hungary Family Kanizsay.svg
Biskup Zagrzebia
Okres od 1356
do 1376
Poprzednik Frankó Miklós (Nikola I.)
Następca Demeter (Demerij)
Ban całej Slawonii
Okres od 1362
do 1366
Poprzednik Rátót V. Leusták
Następca Szécsi I. Miklós
Dane biograficzne
Ród Kanizsai
Pochodzenie węgierskie
Państwo Królestwo Węgier
w unii personalnej
z Królestwem Chorwacji
Urodziny data nieznana
Śmierć 1375
Sukcesy {{{dokonania}}}