Berislavić Petar
| Strona | Autorzy | Nota |
| [1] | [2] | Ten artykuł został przetłumaczony z Wikipedii w języku angielskim. Treści pochodzące z Wikipedii w języku angielskim są oparte na licencji Creative Commons 3.0 – Uznanie Autorstwa – Na tych samych warunkach. Kopiując je lub tłumacząc, należy podać ich autorów i udostępnić na tych samych warunkach. |
| Strona | Autorzy | Nota |
| [3] | [4] | Ten artykuł został przetłumaczony z Wikipedii w języku chorwackim. Treści pochodzące z Wikipedii w języku chorwackim są oparte na licencji Creative Commons 3.0 – Uznanie Autorstwa – Na tych samych warunkach. Kopiując je lub tłumacząc, należy podać ich autorów i udostępnić na tych samych warunkach. |
| Strona | Autorzy | Nota |
| [5] | [6] | Ten artykuł został przetłumaczony z Wikipedii w języku węgierskim. Treści pochodzące z Wikipedii w języku węgierskim są oparte na licencji Creative Commons 3.0 – Uznanie Autorstwa – Na tych samych warunkach. Kopiując je lub tłumacząc, należy podać ich autorów i udostępnić na tych samych warunkach. |
Plik:Petar Berislavic 200807.jpg Petar Berislavić, djelo Ivana Meštrovića iz 1933. godine Petar Berislavić (węg. Beriszló Péter) (1475 - 20 maja 1520), członek szlacheckiej rodziny Berislavići Trogirski, ban (wicekróm) Chorwacji od 1513 do 1520 r., biskup Veszprém.[1] Petar urodził się w Trogirze. Zanim został banem, doszedł do tytułu biskupa Veszprém w Kościele rzymskokatolickim. Najbardziej znany jest z bycia jednym z przywódców Chorwatów podczas najazdów osmańskich na ich terytorium. Mówi się też, że był współpracownikiem pisarza Marko Marulića. Petar odniósł dwa decydujące zwycięstwa przeciwko siłom osmańskim. Pierwszy w 1513 roku w bitwie pod Dubicą, a drugi w 1518 roku w pobliżu Jajce. W 1520 r. został zabity i ścięty po bitwie pod Plješevicą między Bihać a Korenicą. Spis treściPotraga za materijalnom pomoćiVladislav II. je doduše, pokušavao osigurati pomoć hrvatskom banu, pa je, primjerice, u travnju 1515. godine pisao slavonskim staležima da su dužni uputiti pomoć Berislaviću radi obrane Hrvatskoga Kraljevstva jer, ako to ne učine, upozorava s pravom kralj, ni vas koji ste susjedi one kraljevine neće minuti pogibelj. Teško je suditi o uspjehu kraljevih uvjeravanja jer su slavonski staleži na saboru u Križevcima te godine bili odbili potporu hrvatskom banu, ističući da su po starom običaju dužni braniti samo Kraljevinu Slavoniju, a ne i Hrvatsku kojom je upravljao Berislavić. Ban se potkraj 1514. godine za pomoć obratio i Dubrovniku, tražeći da mu isplate trogodišnji tribut od 1,500 dukata što su ga bili dužni davati ugarsko-hrvatskom kralju. Dubrovčani su to najprije odbili jer, isticali su oni, kad bi za isplatu tributa doznali Turci, to bi moglo biti na propast naših trgovaca i njihove trgovine na području Osmanskoga Carstva, ali su početkom 1513. godine ipak poslali traženi novac hrvatskom banu. Pozivi za pomoć bana Petra Berislavića, upućeni političkim središtima izvan Kraljevstva, imali su različitu sudbinu. Venecija je zbog Berislavićeva zalaganja za Cambraisku ligu od početka bila nepovjerljiva prema hrvatskom banu. Premda se on u neposrednom zaleđu mletačkoga posjeda u Dalmaciji odupirao turskom pritisku koji je upravo tada postajao sve jačim, pa su se banovi i mletački državni interesi dodirivali na istom hrvatsko-dalmatinskom prostoru, ipak je Republika neprekidno sumnjala da se hrvatski ban ne pokušava oduprijeti Osmanlijama, nego da zapravo priprema rat protiv njezina dalmatinskog posjeda. Zato je dosljedno odbijala sve banove pozive za pomoć. Berislavić je u kolovozu 1517. godine, pritisnut oskudicom i Turcima, uputio poslanika u Mletke s kraljevim pismom i molbom da mu mletačka vlada dade 10,000 florena za obranu Klisa, na račun sredstava koje je Republika, prema ugovoru s kraljem Vladislavom II. od 31. siječnja 1503. u sve skromnijim iznosima, još plaćala ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku II. U mletačkom Collegiu je tada istaknuto da bi kralj, doduše, prema ugovoru morao dobiti 85,000 zlatnika, ali da se prije toga mora Mlecima nadoknaditi šteta u iznosu od 150,000 dukata što su je mletačkim posjedima u Istri nanijeli Andrija Bot i Frankapani. Napokon je s mnogo podrugljivosti zaključeno da će se banu Petru Berislaviću dati 2,000 dukata, ali u vunenim i svilenim tkaninama. Do potkraj drugoga desetljeća 16. stoljeća vladalo je časovito zatišje na kopnenim područjima dalmatinskih gradova, pa će se turske provale obnoviti tek 1520. godine, dakle na kraju Berislavićeva vladanja. Unatoč tome, Petar Berislavić je otporom protiv Turaka na hrvatsko-osmalijskoj granici zapravo štitio i mletački posjed u Dalmaciji, pa to i objašnjava njegove pokušaje da dobije potporu u Mlecima. Protuturski ciljevi hrvatskog bana i Mletačke Republike bili su zajednički, okupljeni na istom prostoru od Jajačke banovine do istočnojadranskih gradova, kojemu je sve više prijetilo Osmansko Carstvo. Petar Berislavić je zato u ožujku 1518. godine još jednom zatražio pomoć od Republike, ali mu Signorija ni taj put ništa nije dala, dapače, dužd, je podrugljivo javio banu neka ima strpljenja, dakako u času kad je Petar Berislavić jedva zadržavao pritiskak Osmanlija. Papa Leon X.Plik:Raphael - Pope Leo X with two cardinals.jpg Papa Leon X Jedini europski uglednik koji je uistinu pružao pomoć banu Berislaviću bio je papa Leon X. O pozornosti koju je Leon X. posvećivao protuturskom naporu Petra Berislavića svjedoče papina pisma ugarsko-hrvatskom kralju, europskim vladarima i hrvatskom banu. U pismu kralju Vladislavu II. od 30. ožujka 1515. Leon X. ističe da šalje, kao pomoć gradovima u Iliriku i Hrvatskoj, pozamašnu količinu pšenice i ječma, tisuću libra zgotovljena baruta za pucanje iz lumbarda, deset tisuća libra sumpora i pet tisuća libra salitre te 2,000 zlatnika, a najavljuje da će ubrzo Petru Berislaviću poslati još 20,000 dukata. U pismu francuskom kralju Franji I. od 15. svibnja 1516. ističe da se ne smije dopustiti da propadne ovo kraljevstvo, tj. Hrvatska, prije svega gradovi Jajce, Knin, Klis i Skradin, jer bi nakon toga bile ugrožene Panonija i Italija. Zato moli Francuskoga kralja da mu pošalje 15,000 zlatnika kojima će on dodati još toliko i sve zajedno uputiti Petru Berislaviću za utvrđivanje gradova. O skrbi Leona X. prema Petru Berislaviću svjedoči i podatak da je u lipnju 1515. poticao čak i Mlečane da banu pošalju novca barem za obranu grada Jajca, iako ti papini pozivi ni nekoliko godina kasnije, kako je istaknuo, nisu donijeli nikakva ploda. Premda su napori Petra Berislavića protjecali u posve neravnopravnom odnosu spram Osmanskog Carstva, hrvatski ban nije posustajao. Pokušavao je dobiti pomoć na svim stranama, pa je potkraj 1519. godine poslao svojega poslanika Tomu Nigera na papinski i carski dvor. Niger je najprije boravio u Rimu, gdje ga je 12. prosinca 1519. u papinskom konsistoriju primio papa Leon X., a u svibnju 1520. godine došao je na carski dvor u Bruxellesu. I pred papom i pred carem Karlom V. Toma Niger je opisivao ugroženost Hrvatske i napore Petra Berislavića. Karlo V. je u pismu Petru Berislaviću od 23. lipnja 1520. godine kićenim riječima veličao zasluge hrvatskoga bana, isticao kako smo mi voljni pomoći i poticao bana da i dalje brani stvar kršćansku, te da ne klone duhom. No, Petru Berislaviću nisu bila potrebna raskošna pisma nego materijalna pomoć, novac i oružje, koju nije dobivao gotovo ni od koga, a osim svega toga, u času kad je Karlo V. pisao to pismo hrvatskom banu, Berislavić više nije bio živ jer je u svibnju 1520. poginuo u sukobu s Turcima na Plješevici. Bitka na Plješevici i Berislavićeva smrtPlik:Petar Berislavic ploca 200807.jpg Ploča u Trogiru Plik:Trogir rodna kuca Petra Berislavica.jpg Ploča na rodnoj kući u Trogiru U planini Plješevici, negdje između Korenice i Bihaća na Uni, ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomoćnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavić naredio je svojim pomoćnicima da bježe, te je, ubivši nekoliko turskih vojnika, s mačem u ruci junački poginuo. Bilo je to 20. svibnja 1520. a opća žalost za banom kojeg su Hrvati voljeli kao oca zavladala je u Hrvatskoj, te širom Europe. Nekoliko sati nakon banove pogibije, papa Lav X. imenovao je hrabrog Petra Berislavića kardinalom, ne znajući da je on mrtav. Tijelo Petra Berislavića odnešeno je u Vesprim, gdje je i svečano sahranjeno. Unatoč beznadnim materijalnim okolnostima, Petar Berislavić je sve do pogiblje zaustavljao turski pritisak prema Hrvatskom Kraljevstvu, napose braneći Jajce i Jajačku banovinu, strateški najosjetljiviju točku obrambenog sustava. Tri puta je pritekao u pomoć Jajcu – 1515.,1518. i 1519. godine, i razbio tursku opsadu grada. Nakon njegove pogiblje turski pritisak na Hrvatsko Kraljevstvo postaje sve jačim, a čast hrvatskog bana više od godinu dana nikome nije pripala. Pod sultanom Sulejmanom I. (1520.), Turci zauzimaju Beograd, kao važno uporište na istoku te na taj način još više ugrožavaju hrvatske krajeve. U takvim je okolnostima u studenome 1521. za hrvatskog bana imenovan krbavski knez Ivan Karlović. PrzypisLinki zewnętrzne
Literatura
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
