Lika

Strona	Autorzy	Nota
[1]	[2]	Ten artykuł pochodzi z Wikipedii w języku polskim. Treści pochodzące z Wikipedii w języku polskim są oparte na licencji Creative Commons 3.0 – Uznanie Autorstwa – Na tych samych warunkach. Kopiując je lub tłumacząc, należy podać ich autorów i udostępnić na tych samych warunkach.

Strona	Autorzy	Nota
[3]	[4]	Ten artykuł został przetłumaczony z Wikipedii w języku chorwackim. Treści pochodzące z Wikipedii w języku chorwackim są oparte na licencji Creative Commons 3.0 – Uznanie Autorstwa – Na tych samych warunkach. Kopiując je lub tłumacząc, należy podać ich autorów i udostępnić na tych samych warunkach.

Plik:Croatia-Lika.png Lika na mapie Chorwacji Plik:Lika region map.png 200px Lika – górzysty region w Chorwacji, rozciągający się pomiędzy pasmem Welebit na południowym zachodzie, a górą Plješevica na północnym wschodzie, basenem Ogulin-Plaški na północnym zachodzie, a przełęczą Malovan na południowym wschodzie. Większość regionu należy do Ličko-senjskiej županiji, jedynie fragmenty do Karlovačkiej i Zadarskiej županiji. Głównymi miastami regionu są Gospić, Otočac i Gračac. W Lice znajduje się Park Narodowy Jezior Plitwickich. Ludność W 1991 r. Ličko-senjską županiję zamieszkiwało ponad 85 tys. ludzi – Serbów i Chorwatów. Po ogłoszeniu niepodległości przez Chorwację lokalni serbscy separatyści ogłosili przyłączenie regionu do Republiki Serbskiej Krajiny. Większość ludności chorwackiej została wypędzona. W 1995 r. chorwacka armia wyzwoliła region podczas Operacji „Burza”. Około 30 tys. Serbów uciekło, powrócili natomiast chorwaccy uchodźcy. Od tamtej pory tylko nieliczni Serbowie zdecydowali się powrócić do swoich domów, większość zamieszkuje obecnie w Serbii, Czarnogórze, Bośni, USA, Australii i Kanadzie. W 2001 r. region zamieszkiwało tylko 53 677 osób – spadek o 37% w ciągu dziesięciu lat. Chorwaci stanowili 86,1% ludności, Serbowie – 11,5%. Historia [...] Antyk Kada su Rimljani naumili osvojiti Ilirik, Japodi su im na tome putu bili najveća zapreka. Zato je rimsku vojsku protiv njih osobno poveo Oktavijan, kaniji car August. Vojna protiv Japoda odvijala se 35. godine prije Krista. Najpotpunije nas o toj vojni izvještava rimski povijesničar Apijan. Kada se Oktavijan iskrcao na kvarnerskoj obali i krenuo prema zemlji Japoda, dva njihova plemena, Moetini i Adventini, odmah su se predali. Pleme Arupina nije slijedilo njihov primjer. Oni su se pred rimskom vojskom povukli u šume. Najvše teškoća imao je Oktavijan u borbama s japodskim Salascima. Oni su živjeli po vrhovima teško dostupnih brda. Protiv rimske vojske borili su se na gerilski način, izbjegavajući svaki izravan sukob. Rimljane su napdali s okolnih brda obrušavajući na njih balvane ili veće kamenje. Kada je Oktavijan zauzeo plemensko središte Selesca, Terpon, okrenuo je svoju vojsku prema središnjem japodskom gradu Metulumu, koji se nalazio na šumovitom brdu, a bio je položen na dvije susjedne glavice. Branilo ga je oko 3.000 ratnika. U prvom naletu rimski borci uspijeli su preći prvi red gradskog bedema. Branioci Metuluma povukli su se potom iza drugoga reda bedema. Te bedeme pokušali su Rimljani prijeći pomoću ljestava, ali im to nije polazilo za rukom. Kada je Oktavijan primijetio da mu vojnici sustaju, izišao je na čelo vojske i prvi krenuo na ljestve. Zbog težine, ljestve su popustile, pa su Oktavijan i njegovi vojnici popadali na zemlju. Iako je pri padu s ljestva bio ozlijeđen, Oktavijan je opet krenuo na bedeme, pa su Japodi odlučili pregovarati. Rimljani su prihvatili pregovranje, ali se preuzetih obaveza nisu držali. Čim su ušli u grad odmah su zatražili bezuvjetnu predaju. Kada su japodski ratnici uvidjeli da su prevareni, sklonili su žene i djecu u gradski kaštel i krenuli u boj. Rimljani su ih brzo savladali, pa su se japodske žene zajedno sa dijecom spalile u gradskom kaštelu. Tako je rimska vojska zavladala Likom. Približan razmještaj ilirskih plemena i njihovih susjeda Nakon što su Rimljani zaposjeli zemlju Japoda, oni su u njoj postavili svoje povjerenike, koji su u zemlji organizirali lokalnu vlast i Lika je postala je sastavnim dijelom provincije Ilirika. Rimljani su donijeli pismenost, svoje uredbe i običaje. Počeli su graditi nova naselja, ceste, mostove, putne postaje i druge objekte, ali pravih Rimljana u Lici bilo je relativno malo. Najpotpuniju informaciju o rimskim cestama u Lici pruža Peutingerova tabla. Prema toj karti, rimska cesta od Tersatike (Rijeka) do Senie (Senj) vodila je neposredno uz morsku obalu. Ta je cesta od Senie skretala prema Vratniku i dalje prema Lici. Prva putna postaja nakon prelaska Velebita bio je Avendo (Brlog). Nakon toga stizalo se u Arupij (Vitalj kod Prozora), pa u Epidociij (Kvatre). 16 milja dalje nalazio se Ankus (Široka Kula), a u nastavku ceste dolazilo se u Ausankalij (Medak), odakle se cesta spuštala u dolinu Zrmanje, gjde se nalazio Klambecij (Obrovac). Peutingerova karta potvrđuje činjenicu da je preko Like prolazila cesta koja je povezivala Senj s ostalim središtima antičke Dalmacije. Za rimska naselja koja su bila pored spomenute ceste, zna se relativno malo. I tako je Lika s vremenom sasvim izmijenila svoju prvobitnu sliku. Manji dio Japoda prihvatio je je bez sustezanja rimsku vlast i bio je voljan s njom surađivati, a većina ličkog stanovništva bila je u tom pogledu nezainteresirana. Arheološka istraživanja na širem prostoru između Velebita i planine Plješevice pokazuju da taj kraj dugo vremena nije izgubio elemente svoje tradicijske kulture. Čini se da je upravo na tom prostoru utjecaj rimske civilizacije na najmanje plodno tlo. Razloge za to treba tražiti u ustaljenom načinu života ljudi koji su u Lici i dalje živili kao nomadski stočari. Rimska vlast je to tolerirala smatrajući da time nije ugrožena. Takvo stanovništvo je rijetko dolazila u dodir s rimskim upravljačima, pa romanizacija antičke Like nije se odvijala onim intenzitetom kao u primorskoj okolici. Od toga vremena javljaju se i prvi epigrafski spomenici koji zakzuju da je proces romanizacije Japoda tekao prilično brzo. Prema Pliniju razabiremo da se Japodija objedinila s 14 liburnijskih općina u jednu zajedničku pokrajinu. Ta pokrajina nije bila podijeljena prema uobičajnim dekurijama, već na način kako je to bilo uobičajeno u ranije japodsko doba. U Ptolemejevoj Geografiji kaže se da rimsku provinciju Ilirik čine dvije pokrajine: Liburnija i Dalmacija. Iz toga slijedi da je Lika u novim okolnostima bila uključena u granice antičke Liburnije. Slično se može zaključiti i iz Ptolemejeva popisa liburnijskih naselja, gjde spominje i tri naselja koja su bila japodska: Arupiji, Ardocij i Ausankalij. Na drugom mjestu u Geografiji, govori Ptolemej o ilirskim plemenima zapadnog Ilirika i tu, između ostalih, spominje i Japode. Oni se navode kao susjedi Histra, Hila i Bulina. Prema Liburniji, oni su bili u susjedstvu Mezeja, Deriopa, Derija i Dindara. Plinije kaže da Japodi žive u susjedstvu Liburna i da ih dijeli rijeka Tedanius (Zrmanja). Średnowiecze Imigracja Słowian, Awarów i Chorwatów Stabilne prilike koje su nekoliko stoljeća vladale na području Like naglo su se pogoršale seobom, prodiranjem Gota prema zapadu. Nakon propasti Zapadnorimskog Carstva, područje Like našlo se kraće vrijeme u sastavu gotske države.Pobjeda bizantskog vojskovođe Naresa nad Gotima nije donijela priželjkivani mir. Na scenu u to doba stupaju Slaveni koji su u nekoliko sljedećih desetljeća naselili veći dio Balkanskog poluotoka. S njima je na područje Like došlo i dosta Avara. Kada su seobe Slavena i Avara bile pri kraju, do obala Jadrana stigli su i Hrvati. Oni su isprva naselili primorske krajeve između Cetine i Zrmanje, a potom su se razišli na više strana. Tom prilikom dio Hrvata naselio je i područje Like, Krbave i Gacke. Nema dvojbe da su Slaveni, Avari i Hrvati zatekli na tom zemljištu i ostatke Romana i poromanjenih Japoda. U Lici je bilo mnogo nenaseljenih krajeva pa su svi, jedni pored drugih, imali dovoljno uslova za život, pa je teško povjerovati da su doseljenici staro stanovništvo i kratkom vremenu istrijebili jer za to nisu imali razloga. Što se zapravo isprva događalo, pisani izvori ne govore mnogo. Car Konstantin u 30. poglavlju svoga djela O upravljanju carstvom kaže samo to da su Hrvati nakon dolaska u Dalmaciju oslobodili zemlju od avarkse vlasti. Na drugom mjestu govori kako su Hrvati u novoj postojbini organizirali svoju vlast. Oni su posvuda ustanovili plemenske župe kojima je na čelu bio plemenski župan. Tako organizirana vlast u Hrvata imala je određeni specifikum u starohrvatskim župama Lici, Krbavi i Gackoj. Spometnute župe imale su unutar hrvatske države svog zajedničkog vladara koji se nazivao banom. Brojni povijesničari su nastojali objasniti takvo stanje, a većina njih protumačila je to prisutnošću velikog broja Avara. I ime vladara tih triju župa protumačeno je iz avarske riječi bajan (vođa). Iz toga bi se moglo zaključiti da su Hrvati porazili Avare, ali su im poslije dozvolili da na toj zemlji nesmetano žive i učestvuju u lokalnoj vlasti toga dijela Primorske Hrvatske. Lika, Krbava i Gacka su nakon ustanka Ljudevita Posavskog u 9. stoljeću predane knezu Borni. Očito je čitavo to područje u tom vremenu bilo slabo naseljeno, pa je franački kralj Ljudevit Pobožni odlučio da u Liku naselil avarko pleme Guduscana. Ime Gacke župe vjerojatno potječe upravo od tih Guduscana. Car Konstantin je u 10. stoljeću zabilježio kako na području Like živi još dosta potomaka Avara i da se na njima vidi da su mongolskog podrijetla. U nekoliko idućih stoljeća njihove etničke osobine posve su se izgubile, jer su se lički Avari ženidbenim vezama stopili s većinskim hrvatskim stanovništvom. Od starih etničkih grupa najviše su svoj plemenski entitet sačuvali starosjedilački Romani. Oni su uvijek živjeli po strani od svojih susjeda. Ženili su se isključivo iz svoje etničke sredine, govorili su romanskim jezikom i obdržavali običaje koji su potjecali još iz predrimskoga vremena. Hrvati su te romanske stočare nazivali Vlasima. Na području Like Vlaha moglo je biti skoro u jednakom broju kao i Hrvata i Slavena zajedno. Kasnije će se pokazati da su Vlasi u etnogenezi kasnijeg ličkog stanovništva imali značajan udio. S razvojem i jačanjem hrvatske države dolazi do porasta stanovništva i većeg stupnja društvene organizacije, a s tim i do podjele starih rodovskih župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase i druge. O porastu značenja Like unutar Hrvatskog i kasnije Ugarsko - hrvatskog kraljevstva govori i pripadnost južnog dijela Ninskoj biskupiji, odnosno osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Važni narodni vlastodršci u ovom prostoru bili su knezovi Krbavski (Kurjakovići, odn. Gusići). Osnova gospodarstva bila je tradicionalna agrostoarska ekonomija zasnovana ponajviše na povezanosti zona ispaše u priobalju (Ravni kotari, Bukovica) i u Lici. Materijalni ostaci iz tog razdoblja su neznatni jer su većinu crkvi i utvrda uništili Osmanlije. Dokaz tadašnjeg stupnja razvoja je i postojanje tiskare u Kosinju krajem 15. stoljeća. [...]